Devojčica sa šibicama
11/12/2014 |Hans Kristijan Andersen
Bilo je veoma hladno, padao je sneg. Spuštalo se veče uoči Nove godine. Hladnoća je bivala sve veća i surovija, po toj hladnoći i mraku išla je siromašna devojčica gologlava i bosonoga. Kad je toga jutra izašla iz kuće imala je na nogama papuče, ali su one bile toliko velike jer ih je ranije nosila njena majka Izgubila ih je prelazeći ulicu. Primetivši da ih je izgubila devojčica se vratila po njih, no jednu papuču nije mogla da nađe, drugu je dograbio neki pakosni dečak koji se s njom šegačio.
Sirotica je hodala crvenih i promrzlih nožica. U staroj kecelji nosila je šibice koje je čitavog dana pokušavala da proda, ne uspevajući da ijednu proda. Hodala je gladna i promrzla dok su joj je sneg prekrivao plave uvojke po vratu. Prozori kuća bili su osvetljeni, ljudi su se spremali za novogodišnje slavlje, a iz kuća je dopirao miris pečenja i slatkih kolača.
U uglu između dve kuće, devojčica pronađe zaklon, sede i skupi se. Podvukla je noge poda se, ali studen je bila sve jača a kući nije smela, jer kako će očuhu objasniti da se vraća bez ijednog novčića pazara. I u kući u kojoj je živela bilo je hladno, vetar je duvao kroz pukotine na krovu.
Promrzlim rukama devojčica izvadi jednu šibicu i zapali je ne bi li ih ugrejala. Zatitrao je topao plamen poput male sveće, i devojčici se učini da u toj noći sve oko nje postaje čudesno. Kao da odjednom vidi veliku zažarenu peć, pa u tom pravcu ispruži noge da ih zagreje. Plamen šibice se ugasi, peć nestade i devojčica ponovo ostade u ledenoj tami s izgorelim palidrvcem u ruci.
Kresnu i drugu šibicu koja je obasjala zid, koji odjednom postade proziran te se njoj učini da je ugledala sto postavljen za novogodišnju večeru. Na stolu beše pečena guska punjena jabukama i šljivama i, kao u čudu, giska skoči i poče da se gega po stolu, sa stola na pod i pravo ka gladnoj devojčici. Šibica ponovo izgore I devojčica ponovo bi na mrazu u mraku.
Žurno je zapalila i treću šibici želeći da ne izgubi onu gusku koja se mirišljavo pušila. Potom se nađe u odaji lepšoj i raskošnijoj od prethodne. Sedela je ispod okićene jelke, a iznad nje je na zelenim granama gorelo na hiljade sveća. Ukrasi na kojima je jelka bila obasuta kao da su blagonaklono gledali u devojčicu. Ona im pruži ruke, ali se šibica u njenim promrzlim i ukočenim prstima ugasi. Svećice sa jelke kao da su krenule nekuda u nebo i osuše se u bezbroj zvezda, a jedna od njih pade ostavljajući za sobom sjajan trag.
„Sad neko umire”, reče devojčica, tome ju je naučila baka koju je mnogo volela, ali koja je odavno umrla.
Devojčica zapali novu šibicu i pred sobom ugleda svoju baku kako u sjaju blista ozarena dobrotom i ljubavlju.
„Bako!”, povikala je devojčica. „Znam da ćeš i ti iščeznuti kad šibica izgori, kao i užarena peć, kao i divna punjena guska i raskošna jelka. Molim te, bako, ne ostavljaj me ovde, povedi me sa sobom!”
Devojčica hitro zapali čitav preostali svežanj šibica i nađe se u sjaju i toploti kakve nikad do tada nije doživela. U svetlosti je blistala njena voljena baka kao po danu, veća, lepša nego ikada pre. Baka se saže, nežno podiže devojčicu u naručje i ponese je nekud gore. Visoko. Tamo gde nema hladnoće, ni gladi, ni straha.
Sledećeg jutra prvi prolaznici našli su devojčicu rumenih obraza i s osmehom na usnama, na pločniku sklupčanu uz zid. Bila je mrtva, smrznuta u surovoj hladnoći poslednje noći stare godine, sa svežnjem izgorelih šibica koje kao da nije želela da ispusti iz ruku.
„Htela je da se ogreje”, reče neko pokazujući na šibice, ali niko nikada nije saznao šta je sve devojčica videla i pronašla u njihovom sjaju.