Dečja posla

25/02/2014 |

Pre nekoliko dana među pitanjima za intervju koja su mi poslali iz redakcije jednog internet-sajta bilo je i ovo: „Kako biste opisali trenutnu političku scenu u Srbiji?” Imao sam dve mogućnosti – da odgovorim diplomatski, prefinjeno, kulturno i korektno ili da sve to kažem „biranim” rečima. Naravno, odabrao sam prvu soluciju zbog mogućnosti da intervju dopadne i u ruke neke dece. Da sam, međutim, i kojim slučajem, u trenutku davanja intervjua znao za postojanje Mirka Čarovića, možda bih zanemario činjenicu da i deca čitaju štiva za odrasle.

Kakve veze ima tamo neki Čarović s političkom scenom Srbije, intervjuom, mojim mišljenjem i stavom o njoj, i decom? Ima, i te kako. Vest da je odbornik u Skupštini opštine Gornjeg Milanovca Čarović, za cirka godinu dana, promenio četiri stranke (DS, URS, SPS i, konačno, SNS) može da bude iznenađenje samo za onog ko se upravo rodio ili je dođoš iz neke pitomine pa greškom svratio u džungle Srbije. Nema ničeg prirodnijeg od političkog prelaznog roka, u menjanju svlačionica najdražih klubova fudbaleri su u poređenju s političarima mala deca. Ne ona deca koju sam zaštitio od sablažnjavanja nad mojim neizgovorenim „biranim” rečima.

Ali ja sam u tom poslu početnik, tek malo dete u odnosu na političare i političke stranke koji vode računa o našoj deci. Pred izbore, naročito. Evo, na primer, „Pokret 1389” – sve misleći dobro našoj deci – uvešće obavezno služenje vojnog roka kad dođe na vlast. Znači, nikada. Srećom. Deco, bez brige, igraćete se vojnika samo u vrtiću. I onaj Čarović, potucajući se po onolikim strankama, na umu je imao dobrobit dece; doduše ne baš sve dece, više je onako lokalpatriotski umovao o – dobrobiti svoje čeljadi. Slično je i sa „Dverima”, oni ne misle samo na decu, misle i na unuke (mada, i unici su deca) pa su u to ime svoje (predizborne) redove pojačali Vesnom Kalabić, unukom Nikole Kalabića.

U istorijskim čitankama, a i fusnotama knjiga sa sličnom temom, Kalabić je zabeležen kao komandant Gorske garde u vojsci pukovnika, potonjeg đenerala Dragoljuba Draže Mihailovića kog će početkom 1946. otkucati Slobodanu Peneziću Krcunu i Ozni. U tim knjigama nigde ne piše da je bio prvi srpski svedok saradnik (ili možda njegova preteča), kao što nigde decidirano ne piše da se poneo kao cinkaroš, prodana duša. Nigde ne piše, zbog dece. E, njegova unuka, predstavnica Ravnogorskog pokreta (ovde i sada, i u otadžbini) spajtala se sa srpskim „Dorsima” u neprincipijelnu kohabitaciju koju ni Udba ne ume da definiše. A moguće je da ja, kao dete, grešim?! Da pokušam još jednom: kako je unuka čoveka koji je izdao Dražu istovremeno i predstavnica Ravnogorskog pokreta koji je isključivo Dražin izum? Nejasno je da li je Kalabićev ženski potomak naklonjen Čiči ili je prodala dedu?! I u čiju će vojsku ako „Pokret 1389” dođe na vlast? A neće. Srećom.

Sve je to sića u poređenju s brigom Srpske napredne stranke za (njenu) decu. Ta se stranka poduhvatila stvaranja volonterske mreže namenjene članovima, simpatizerima i svima koji podržavaju njen rad i njene ideje. Zli jezici kažu da je tvorac te ideje kompjuterski mag Mario Maletić, ražalovani koordinator internet-tima Sprske napredne stranke. Neki su čak skloni da kažu (lažu, garantovano!) da je imao toliko jake veze u medijima preko kojih je cenzurisao emitovanje video-snimka o spasavanju srpske (i albanske) napredne dece iz smetova u Feketićima, scenariste i reditelja filma „Što je babi milo to joj se i snilo”. To deca pričaju svašta, trabunjaju. Dečja posla.

U dečjem poslu na novoj socijalnoj mreži, a u slavu spasilaca iz Feketića, umesto lopaticama i koficama budućnost ove zemlje boriće se za osvajanje vrha liste najvrednijih naprednjaka (čist pleonazam; ako je najvredniji naprednjak onda je dovoljno reći kraće – najnapredniji) tako što će deliti, lajkovati i komentarisati aktivnosti u predizbornoj kampanji i za to će dobijati virtuelne poene. Njih će, te poene, kasnije moći da iskoriste za upoznavanje sa stranačkim funkcionerima, da odu na seminar ili, čak, na žurku. Ko sakupi najviše virtuelnih naprednih bodova (dublet: može i botova) moći će da se slika sa Zoranom Mihajlović (šlem obavezan) i da zaigra glavnu (dečju) ulogu u filmu „Aleksandar Prvi, Poslednji, Veličanstveni”. Biće oslobođen i obaveznog služenja vojnog roka.

Sad je, nadam se, konačno jasno zbog čega je ona vest o odborniku-vlasniku četiri partijske knjižice dečja šala. Čak i da stavi šlem na glavu ne bi mogao da zaigra u bilo kom (naprednom) filmu. Na žurku možda i može. U vojsku neće, mator je. Posle svega, moram malo da se divim sebi zbog neizgovorenih „biranih” reči. Da sam koju od njih lanuo, rekli bi da sam prostak, neko ko, ne-dao-bog, posluje u četiri stranke, da to nisam ja, da sam nečije tuđe majke dete, da sam se odrekao porodice, predaka (dede) i sebe, a možda bih morao i pod šlem. I u vojsku, opet. Pošto sve to nisam, neću ni ulogu u filmu, jednom sam već glumio, dovoljno je. Koju ulogu sam igrao? Mnogi neće verovati. Igrao sam sebe.

Objavljeno na: http://kolumnista.com/author/dejan/, 25. februar 2014.

Komentari